Uspješni operni pjevač: ‘Kako je odrastati kao gej u maloj Požegi?

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on linkedin
LinkedIn
Share on pinterest
Pinterest
Share on whatsapp
WhatsApp


Marko Špehar-Piehler, 40-godišnji je operni pjevač koji živi u Stuttgartu. Za Telegram je ispričao svoju životnu priču o odrastanju kao gej osoba u malenoj Požegi, o međunarodnoj karijeri i teškoj bolesti koju je uspio pobijediti uz podršku i ljubav svojeg supruga Tobiasa.
Djetinjstvo sam proveo u Požegi. Živjeli smo na rubu grada, imali smo vrt, krave i puno koza, pa smo svoje proizvode prodavali na gradskoj pijaci. Moji su roditelji mene i sestru odmalena učili da svatko mora pridonositi bez obzira na uzrast, pa je jedna od mojih zadaća bila voditi koze na pašu nakon škole – prenosi portal Telegram.

Još kao klinac u vrtiću shvatio sam da se razlikujem od ostale djece, a prvi put sam to osjetio negdje s pet godina. I danas mi je teško izraziti je li to bilo nešto racionalno ili čista intuicija, ali sjećam se da sam u interakciji s ostalom djecom skužio dvojicu dječaka koji su bili drugačiji kao što sam i ja drugačiji, ali nisam to tada znao imenovati.
U školi sam isto imao problem s prihvaćanjem jer su klinci u razredu osjetili tu razliku; bio sam hiper emotivan, imao sam jako razvijene antene, a i bio sam stereotipan u smislu da me nisu zanimali nogomet i sport nego umjetnost ili priroda i društvo.

Još kao klinac sam osvijestio da me privlače muškarci
S osam godina imao sam i jedno psihosomatsko iskustvo. Bio sam kod bake na selu i jednog jutra nas je posjetila moja sestrična sa svojim zaručnikom. Ona je živjela u Zagrebu, a njezin zaručnik je bio jedan od Tuđmanove ekipe, tjelohranitelja ili tako nešto; bio je visok dva metra i imao je mišiće kao da je od stijene odvaljen. Kada je taj čovjek ušao u tu malenu glinenu kućicu moje bake, a pritom se morao i sagnuti da uspije ući, ja sam se, od tog dojma alfa muškarca, automatski ispovraćao na pod.

U tom sam trenutku znao o čemu se radi. Osvijestio sam da me privlače muškarci, no nisam o tome mogao pričati. Već u osnovnoj školi čuješ oko sebe izraze ‘peder, pederčina’ i susrećeš se s takvim uvredama jer klinci to donesu od kuće. Iako je to u malenoj sredini možda bio malo rjeđi pojam, nego u nekom većem gradu, nekako sam intuitivno znao da ću taj dio sebe morati zadržati u tajnosti.

Prilično sam rano shvatio neke stvari o sebi. Slobodno vrijeme volio sam provoditi sam. Nisam bio usamljen, ali sam puno razmišljao i analizirao svijet oko sebe, a s devet godina sam u gradskoj knjižnici pronašao knjige o pubertetu i seksualnosti. I to me toliko zaintrigiralo da sam dofurao te knjige u školu i s ostalim klincima gledao crteže spolnih organa. Svima je to bilo zabavno i smiješno, ali sam poslije imao problema s učiteljicom jer nam nije dala da to čitamo. Istina, mnogi dečki u razredu tada još nisu bili ni blizu da o tome razmišljaju, ali cure definitivno jesu.

“Očito je problem u svijetu u kojem živiš, a ne u tebi”
I već tada sam razvio bolji odnos s curama nego s dečkima. Jako dobro sam se s njima slagao zbog te svoje hiper emocionalnosti i koliko god su mi kroz život govorili da je to nešto što ne valja na kraju se ispostavilo da je to moja najveća snaga. Naime, kasnije životne okolnosti su pokazale da bih danas definitivno bio psihički rasturena osoba da toliko ne izražavam svoje emocije. No, srećom nisam sposoban u sebi nešto začahuriti i moram emocije ispoljiti na bilo koji način, iako to nije stereotipna slika muškarca kakav bi on trebao biti.

Još kao dijete, uz to i prilično katolički odgojeno, znao sam da taj moj segment seksualnosti poništava sve ostalo što ja jesam u društvu u kojem živim. No, u nekom trenutku sam si rekao: “OK, očito je problem u svijetu u kojem živiš, a ne u tebi”. Imao sam tada desetak godina i ta nekakva ljubav prema samome sebi je u meni bila potpuno prirodna. I zato mogu reći da sam jedna od rijetkih gej osoba koja u malenoj sredini nije imala problema s homoseksualnošću. Tako da ja zapravo ne poznajem autohomofobiju u tom smislu.

Danas, kada razmišljam možda je to zato što od svojih roditelja u tim mladim godinama nikada nisam čuo neke pogrdne nazive za gej ljude. Kod nas u familiji se nije psovalo, roditelji nikada nisu bili skloni alkoholu i tata nije bio stereotipni muškarac koji sjedi u birtiji. Moguće da je to možda imalo nekog utjecaja, ali sam svejedno znao da roditeljska ljubav ima granica jer im je oduvijek bilo bitno što će selo reći. Odlučio sam zato da im ništa ne govorim. Ostavio sam taj dio sebe u tajnosti još neko duže vrijeme.

Svaku minutu pokušavao sam biti u kontaktu s glazbom
S dvanaest godina sam dobio jedan poziv. Došao sam doma nakon škole i upalio TV. Prikazivala se Puccinijeva opera Tosca na historijskim lokacijama i kada sam to vidio u meni se nešto probudilo. Gledao sam u taj televizor potpuno hipnotiziran. Sve me toliko oduševilo da sam se poželio time baviti. Ne dolazim iz glazbene obitelji i nisam do tada imao nikakav kontakt s klasičnom glazbom. Pjevao sam, ali samo za sebe kada sam bio s kozama na paši i nisam znao kakav je zapravo moj glas.

Dunja Vejzović zaslužna je što sam završio u Stuttgartu
Znao sam da tu gdje živim neću naći slobodu i iskusiti ljubav i za mene je najlogičnija stvar bila otići korak dalje i preseliti u inozemstvo. To sam odlučio nakon mature, no motivacija za Njemačku je bila malo drugačija. Moj dobar prijatelj iz Požege predstavio me opernoj pjevačici Dunji Vejzović i ona mi je ponudila da na tjedan dana dođem kod nje u Stuttgart da malo radimo na mojem glasu.

Iako me već čekalo mjesto na zagrebačkoj Akademiji prihvatio sam poziv. Nisam znao da ću ostati, ali nekako sam osjetio da je to pravi put. Boravio sam kod Dunje doma, radili smo na pjevanju i baš se u to vrijeme održavao prijemni na njihovoj Akademiji. Predložila mi je da se prijavim i primili su me, iako nisam znao niti riječ njemačkog.

Dunja mi je ponudila da ostanem u Stuttgartu preko ljeta. Ostavila mi je svoj stan na čuvanje jer je otputovala iz Njemačke i rekla mi je da se snađem od čega ću živjeti. Nazvala je jednog dirigenta koji je vodio ljetni festival u blizini i pozvao me na audiciju. Dobio sam svoj prvi angažman, ali sam u slobodno vrijeme čistio po nekim motelima.

Roditeljima se nisam outao na lijep način
Što se tiče outinga otkako sam stupio na njemačko tlo bio sam potpuno out, dakle od prvog dana. Doživio sam i svoje prvo romantično iskustvo, a kada sam se na jesen, nakratko, vratio u Požegu priznao sam sestri da sam gej. Odgovorila mi je da je samo čekala da joj to kažem. Moja sestra, koju brojim u najbliže prijatelje, znala je već dugo i bilo joj je to nešto najnormalnije na svijetu. Tada sam to otkrio i većini svojih prijatelja i reakcije su bile potpuno OK.

Roditeljima još uvijek nisam ništa govorio. Rekao sam im nekoliko godina kasnije na spontan i ne baš lijep način. Radilo se o glasinama o jednom dragom prijatelju koji je u toj maloj sredini bio vidljivo gej i svašta se o njemu pričalo. Danas to ne bih tako izveo, ali tada mi se stvorio revolt. I to je naravno završilo dramom i od tog trenutka smo imali jako površan odnos.

I najjednostavnije pitanje ‘kako si?’ bilo je preintimno
Moji su roditelji na neki način taj moj outing jednostavno potisnuli. Neko vrijeme nismo imali kontakt, a kad smo ponovno počeli komunicirati bilo kakvo pitanje o mojem privatnom životu nije postojalo. Čak i najjednostavnije ‘kako si?’ za njih je bilo previše intimno.

Doslovce sam za njih postao mašina za pjevanje. Pričali smo samo o tome gdje pjevam, što pjevam, kako mi izgledaju angažmani. Dakle, isključivo o mojem profesionalnom životu. To je bilo jako teško za progutati i često sam smanjivao naš kontakt na minimum jer me boljelo što ne mogu biti iskren. No, stjecajem okolnosti, dosta godina kasnije, došlo je do velikih promjena, ali do tada smo imali prilično zahlađen odnos.

Stvari su se promijenile kada sam teško obolio
Postoji veliki razlog zašto se taj naš odnos promijenio. Naime, 2013. godine teško sam obolio i sljedeće dvije godine bio sam krivo dijagnosticiran. Rečeno mi je da imam Kronovu bolest. Prošao sam sve moguće klinike po Njemačkoj koje se bave Kronom i autoimunim oboljelima, imao sam 22 operacije u perianalnom području i debelom crijevu, ali ništa nije išlo na bolje.

Bio sam nevjerojatno slab i moj sadašnji suprug, a tadašnji dečko Tobias potražio je jednog profesora u Ravensburgu koji me pregledao, proučio nalaze i rekao mi ‘vi imate nekakav ludi karcinom i to nema veze s Kronom’. Napravio je pet/scan na kojem je ustanovljeno da je riječ o tumoru veličine rukometne lopte koji je zahvatio zdjelične kosti, mjehur i debelo crijevo, ali je bio začahuren i nije metastazirao nego je samo svojim rastom obuhvaćao okolne organe. Rekao je da operacija nije moguća jer je već previše organa zahvaćeno i da se više ništa ne može napraviti.

Do tada sam zbog nevjerojatnih bolova koje sam trpio počeo uzimati morfij kao bombončiće. Već sam bio na jako visokim dozama i uvijek je bila frka jer su liječnici mislili da sam ovisnik. Nisu mi vjerovali da me toliko boli. Mislili su da nije rak jer markeri i CT nisu ništa pokazivali.

Moji roditelji do tada nisu znali da sam bolestan, Tobias je nazvao moju sestru i ispričao joj cijelu priču. Ona je javila roditeljima i dva dana kasnije su se pojavili u Ravensburgu. Kad su stigli mama doslovno nije Tobiasa puštala iz ruku. U tom trenutku pale su sve barijere. Bilo joj je bitno da nisam sam, osjetili su našu energiju, shvatili su da se mi već dvije i pol godine borimo protiv nekakve bolesti i da nas je to još više ujedinilo. Bilo je to vrijeme kada Tobias više nije radio kako bi me njegovao.

Terapija mi je pomogla i uspio sam ozdraviti
Imali smo i ogromnu podršku u prijateljima. Nismo imali primanja i oni su nas emotivno i financijski nosili. U njima smo imali jako čvrst oslonac, pa je Tobias imao snage da se bori za mene kada ja više nisam imao snage. Nakon što nam je rečeno da se više ništa ne može napraviti meni je to bilo suludo. Nisam u to vjerovao. Našli smo jednog mladog radio onkologa u Stuttgartu koji je predložio da probamo radikalnim zračenjem i kemoterapijom i da ćemo nakon tjedan dana znati uzima li nam to vrijeme ili ne.

Terapija mi je pomogla i taj je tumor doslovce iscurio iz mene i mislim da je to bio konglomerat više stvari; školske medicine, zračenja, kemoterapije i ulja kanabisa koje smo na nabavili u Nizozemskoj u nekom labosu koji ga radi po dijagnozi. I sve to vrijeme ja nisam gubio nadu, naravno imao sam momente kada sam očajavao, no bio sam konstantno kupan u ljubavi i vjerujem da mi je to pomoglo.

Kemoterapija i zračenje trajali su četiri mjeseca. Bio sam hospitaliziran, a Tobias je dolazio svaki dan iza podneva i mi bismo sat vremena spavali zajedno u krevetu držeći se za ruke. Bila je to naša intima u mogućnostima koje smo imali i vjerujem da smo se tako spasili kao par. To su bili vrlo dragocjeni trenuci za nas. Dok sam bio u bolnici moji su roditelji živjeli s Tobiasom i kada bi mi dolazili u posjete bilo je najnormalnije da se poljubimo pred njima. I to mi je u tim nekim situacijama bilo fenomenalno, ali na kraju su zeznuli u jednom ključnom trenutku.

Skidanje s morfija izgledalo je kao Trainspotting
Nakon povratka iz bolnice bio sam u groznom stanju. Nisam mogao hodati od slabosti. Bio sam u kolicima i skupljao sam snagu da stanem na noge, no onda je krenuo za mene najgori period jer sljedećih četiri mjeseca nije bilo nikakvih kontrola jer se čekalo da zračenje prestane djelovati. Bolovi su prestali, no kroz sve te godine postao sam ovisnik o morfiju.

Tobias je uspio za mene izboriti rehabilitaciju na koju se odlazi nakon preboljenja onkoloških bolesti. Privatno smo plaćali i onko psihologa i uvijek sam na tome inzistirao jer sam morao procesuirati to što mi se dogodilo. Osim toga imao sam velikih problema sam sa sobom. Imao sm grižnju savjesti prema Tobiasu jer mu nisam bio potpuni partner, iako sam racionalno znao da za to postoje opravdani razlozi, ali osjećaj je jedna druga stvar.

Nakon par mjeseci krenuo sam na rehabilitaciju, ali sam odlučio tamo otići bez morfija. Krenuo je proces skidanja. Bilo mi je jako teško jer sam uzimao visoke doze, ponekad i dvije tisuće miligrama dnevno. Svoju zadnju dozu uzeo sam u ljeto 2016. Sjećam se da je tog popodneva bio je Christopher”s Street Day u Stuttgartu i ja sam se već doveo u formu da mogu otići van i hodati kratke staze. U jednom trenutku postalo mi je jako teško, a kako smo imali još jednu ampulu od 40 mg morfija, Tobias mi ga je ubrizgao kroz kožu.

Istog trena sam došao k sebi, dobio nekakav nalet adrenalina i nastavili smo gledati paradu. Odlučio sam da je to zadnja doza morfija koju ću uzeti. No, čekala su me sljedeća dva i pol tjedna skidanja koje je izgledalo kao Trainspotting. Tobias me nosio po stanu na rukama, imao sam proljev, povraćao, patio od nesanice, drhtao i znojio se. Bio je to baš pakao, ali ostao sam pozitivan jer sam znao da će to završiti i da nakon toga idem na rehabilitaciju kako bih se konačno mogao vratiti normalnom životu.

Ponovno su se vratili stari obrasci ponašanja
Kroz bolest sam se trudio ostati Marko kojeg volim i kojeg drugi vole. Nisam se nikada identificirao sa svojom bolešću i borio sam se, a nakon te moje 6- tjedne rehabilitacije u jednoj šumetini u blizini Frankfurta vratio sam se kao nov čovjek. Ljudi me nisu prepoznali.

Ostatak članka možete pročitati na portalu Telegram.hr

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on linkedin
LinkedIn
Share on pinterest
Pinterest
Share on whatsapp
WhatsApp

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *