Prema podatcima Registra osoba s invaliditetom Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo u Hrvatskoj žive 586.153 osobe s invaliditetom, što čini oko 14,4% ukupnog stanovništva RH. Uslugu osobnog asistenta, tumača znakovnog jezika te videćih pratitelja mogu ostvariti osobe s najtežim invaliditetom, starije od 18 godina, s utvrđenim IV., a potencijalno i III. stupnjem oštećenja funkcionalnih sposobnosti – piše SDP.
Njihova je uloga u životima osoba s invaliditetom vrlo važna, te osim pomoći u obavljanju osnovnih fizičkih radnji, održavanju higijene, kućanstva, prehrane, pomažu u njihovoj mobilnosti i uključenosti u život zajednice – i sve to u 4 sata dnevno, osim vikendom i praznikom, pa kada se vikend i praznik zaredaju; osoba s invaliditetom ostaje bez osnovne pomoći tri puna dana.
Njihova naknada za rad, odnosno plaća iznosi 2.100 kuna, a koji se iznos nije mijenjao od 2006. godine, kada je uvedena osobna asistencija. Oni u manjem broju primaju 4.200 kuna, za rad od 8 sati dnevno – poput videćih pratitelja. Prema vrsti oštećenja, gotovo 30.000 osoba s invaliditetom s utvrđenim IV. stupnjem oštećenja funkcionalnih sposobnosti su potencijalni korisnici usluge osobnog asistenta.
Prema podacima nadležnog Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike uslugu osobnog asistenta koristi 2.338 osoba s invaliditetom, uslugu tumača znakovnog jezika koristi 2.947 gluhih, nagluhih i gluhoslijepih osoba, te uslugu videćih pratitelja koristi 2.161 slijepa osoba. Dakle, 7.446 osoba s invaliditetom, prema podacima Pravobraniteljice za osobe s invaliditetom ima neku od oblika pomoći, što nije dovoljno samo ako usporedimo sa potencijalnim korisnicima – najmanje 30.000.
Nerijetko osobe s invaliditetom moraju dodatno angažirati i plaćati osobe koje im pomažu po isteku 4 ili 8 sati koliko imaju osobnog asistenta, što je za većinu njih nedostupno. Naknade poput osobne invalidnine i doplatka za pomoć i njegu koje primaju iz sustava socijalne skrbi korisnici troše na svakodnevne životne potrepštine i režijske troškove, a ne u svrhu koja uključivanja u svakodnevni život zajednice.
Financiranje osobnih asistenata se provodi putem projektnih aktivnosti koje su na određeno vrijeme, sa prekidima u financiranju i kašnjenju u financiranju u periodima između dva natječaja za osigurana sredstva. Tražimo sustavno financiranje, koje bi umanjilo neizvjesnost osoba s invaliditetom i njihovih asistenata i osiguralo kontinuitet u pružanju skrbi. Smještajnih kapaciteta nema dovoljno, a i preporuka svih znanstvenih istraživanja, nacionalnih i europskih dokumenata je neovisno življenje osobe s invaliditetom uz podršku u zajednici. Sve ovo pokazuje da se država ponaša ignorantski prema velikoj populaciji osoba s invaliditetom te da je donošenje Zakona o osobnoj asistenciji nužno što prije zbog neodrživosti stanja u kojem se nalaze osobe s invaliditetom.
