Arhiv / lat. archivum-pismohrana, odnosno grč. (archeion) – zgrada uprave / kao ustanove kojaprikuplja, čuva, obrađuje i daje na korištenje arhivsko gradivo /zapisi i dokumenti od trajnog značaja za povijest, kulturu I znanost/ uvijek pobuđuju izuzetno poštovanje, snažnu notu mističnosti i onu finu patinu vremena koja golica maštu i istraživački duh, jer to nije niti hladna zgrada, a nisu ni hrpe papira već mjesto gdje je vrijeme stalo, a mrtvi govore. Požega kao jedan od tri mitska grada Lijepe naše Domovine, grad je prebogate povijesti i značajnih ljudi koji su kroz znanost, umjetnost, kulturu i ina druga polja djelovanja ostavili snažan pečat svog vremena i dali daleko širi doprinos no što su i granice Domovine, ima i izuzetno bogatu idragocjenu arhivsku građu. No, upravo ta građa prolazeći kroz brojne scile i haribde burne nam povijesti bivala je i biva često i sakačena, iz niza razloga kako zbog oružanih sukoba i ratova, političkih promjena, problema nadležnosti nad građom, pa do požara, poplava, degradacije uslijed vlage, plijesni, starosti, krhkosti, a posebno zbog loših uvjeta smještaja same građe i ljudskog nemara. Prvi tragoviarhivske službe na području djelovanja Povijesnog arhiva Požege susreću se još u prvoj polovici 13. st. Požeški zborni kaptol sv. Petra koji je imao i kraljevo i crkveno povjerenje bio i „locuscredibilus“ /vjerodostojno mjesto/ gdje bi kanoniciizdavali i ovjeravali isprave /slično kao današnji bilježnici/, te ih sigurno čuvali „ od vatre, sile i razbojstva“. No, kako reče Julije Kempf: „Dolaskom Turaka u Slavoniju, a naročito zauzećem Požege nestaje kaptola sv. Petra koji se preko tri stoljeća ponosito držao u Požeškoj kotlini. Kanonici pobjegnuše u Pečuh…., a Bog zna gdje je i kamo sve nestala sigurno vrlo bogata pismena građa koju je kroz stoljeća čuvao taj naš glasoviti „locus credibilus“. Nestade i županija koja je egzistirala još od prvog spomena 1210., a nestade i toliko vrijednih pisanih spomenika do tog vremena. Carica Marija Terezija ponovnom uspostavom požeške županije1745. otvara prostor za njen snažan rast i razvoj što se vidi i iz sačuvane arhivske građe. Prvi svjetski rat od 1914. donosio goleme ljudske i gospodarske gubitke, a završetkom 1918. i tektonske političke promjene – Hrvatska iz jednog političkog sustava ulazi u sasvim drugi i drugačiji i s potpuno novim ustrojem vlasti.
U tom postratnom kaosu i novom slaganju karata ukidanjem županija 1923. dolazimo i do one bolne točke Povijesnog arhiva Požege koje je u tom prijelaznom razdoblju (1919 – 1923) (uništenjem dijela arhive) pretrpjelo značajne gubitke, pa Julije Kempf reče: „Pripominjem da su za „našega“ narodnog režima – i to za župovanja dr. Jove Polovine koji je bezrazložno dao uništavati sve povijesne spomenika prošlosti – u Županijskom arhivu nestale mnoge važne povelje pa i historički„Catastarum nobilium“ Požeške županije u prošlosti/Registar plemićkih obitelji/. AI’ pak kaže kako je Jovi Polovini i liječniku i političaru Srpske narodne radikalne stranke kao Velikom županu Požeške županije odmah nakon raspada Austro-Ugarske monarhije i poratnog kaosa u razdoblju SHS države preuzimanjem uprave 1919., mandat bio kratak i turbulentan / Županija je administrativnomreformom ukinuta 1923 i ulazi u Osječku oblast /, a dio spisa rasut, spaljen ili odnesen, te kako se ne zna točno što je nestalo ali da su stradali protokoli i matice iz 1918 – 1919. godine. Kaže i kako je zgrada Županije bila oštećena i u II.svjetskom ratu, a dio arhive odnesen/nestao i da su najviše stradali spisi uprave 1918-1929. Požega je ostajala bez važne arhivske građe i u požarima koji su u prošlosti harali Gradom – 12.11.1799. kad je u sat vremena izgorjelo šesnaest kuća, pet dućana, Gradska vijećnica i knjižnica… ili pak 29.04.1842.kad je u svega dva sata izgorjelo 166 kuća, Gradska vijećnica sa starom knjižnicom i arhivom, Franjevačka crkva sa arhivom i knjižnicom, crkve sv. Roka i sv. Filipa i Jakova. Kaže i kako je osnivanjem Historijskog arhiva u Slavonskom Brodu dio kutija sgradivom Požege koji je prebačen tamo izgubljen u transportu ili krivo označen pa neke knjige „vise u zraku“ – vode se u inventuri ali fizički ih nema. A to naše beskućnički „neprocjenjivo blago“ znali su seliti, pohranjivati ičuvati i u bilježničkim stanovima i u kojekakvim „uvjetnim prostorima“ županije i narodnog odbora,pa i u „multifunkcionalnom“ objektu nekadašnjeg sirotišta i đačkog doma, uz poslijeratne kafiće i diskače, a poseban raritet bilo je pohrana „s posebnom pažnjom“ na zemljanom podu iz kojeg su virili ostaci nekakvog austrougarskog betona stare nam „Općinske menze“ smještene u dvorištu nekadašnjeg pandurskog, žandarskog, ustaškog, apotom i milicijskog zatvora, gdje su upijali vlagu i skupljali plijesan /u što sam se i osobno uvjerio/.
Upravo takav odnos, takvi uvjeti kao i dislociranost gradiva na nekoliko lokacija u neprimjerenim uvjetima od kojih ni jedno nije zadovoljavalo ni minimum arhivskog standarda nagnali su Ravnatelja Državnog arhiva dr. Josipa Kolanovića za posjeta Požegi / 08.02.2002. / da to stanje ocijeni katastrofalnim, nalažući odmah i rok od 6 mjeseci za iznalaženja cjelovitog rješenja, protivno „ po arhiv iz Zagreba dolaze kamioni jer je građa koja se nalazi u Požegi prevrijedna da je uništi neprimjerensmještaj“. Koja pljuska, koja sramota za grad osam stoljetne povijesti, sjedište Županije i Biskupije, Veleučilišno i Vojno učilišno središte. I znanja radi, ondašnji ravnatelj Požeškog arhiva u svom, kao i inače agilnom stilu, izjavi: „ Čitav problem može se riješiti uz samo malo dobre volje“. Bravo ! A kad smo već kod agilnosti i lokalpatriotske ljubavi za stoljećima brižljivo prikupljanu arhivsku građu, njenu pohranu i čuvanje,treba reći i još nešto………. Najviše izvornih spisa nastalih radom Grada Požege i Požeške županije sačuvano je od 18. stoljeća – Spisi Grada Požege 1724 – 1918 čuvaju se u Arhivu u Požegi, a Požeške županije 1745 – 1849 u Hrvatskom državnom arhivu. Uređenje tog starog Županijskog arhiva odredbom Kraljevske zemaljske vlade povjereno je Juliju Kempfu koji to i dovrši 14.10.1910., a te godine izdaje i svoje i naše kapitalno djelo Monografiju „Požega“. Njemu najveća zasluga i zahvala. Arhivska služba na požeškom području vrši se institucionalno od 26.12.1959. kad je odlukom Narodnog odbora kotara Slavonska Požega osnovan Historijski arhiv kao sabirni centar, što nikako nije bilo dobro rješenje jer se zbog obilne i bogate građe nametnula potreba za potpunom samostalnošću Požeškog arhiva. Od 18.04.1961. Historijski arhiv i djeluje kao samostalna budžetska ustanova Kotarskog Narodnog odbora s direktoricom Nevenkom Kulić koja je zaslužna za iniciranje samostalnosti arhiva i stvaranje potrebnih uvjeta -novčana sredstva i smještaj u dvije prostorije Narodnog odbora na Trgu. U mirovinu odlazi 1964. Dolaskom prof. Srećka Ljubljanovića za novog direktora, opipljivog angažmana oko osiguranja svrsishodnijeg i kvalitetnog prostora kao osnovnog preduvjeta za učvršćivanje i nastavak samostalnosti Požeškog arhiva nije bilo….., područja njegovog zanimanja (istraživanja i promocije) i inače, uglavnom su bila obilježeno radničkim pokretom, narodnooslobodilačkom borbom i vinom. Krajem 1966.( 17.12.) ondašnja požeška „premudra“ vlast donosi rješenje kojim Historijski arhiv u Slav. Požegi pripaja Historijskom arhivu u Slav. Brodu sa „sramotnim“ statusom Odjela koji bi se i dalje financirao iz „požeško budžeta“. Te godine odlazi i ravnatelj arhiva Ljubljanović, a Odjel vodi zaposlenik arhiva Rudolf Heli sve do 1997. kad odlazi u prijevremenu mirovinu. U trideset i tri godine koliko je proveo u Požeškom arhivu učinio je dosta, kako na prezentaciji tako i popularizaciji arhivske građe, no u pokušajima snažnije zaštite, trajnog smještajaarhivske građe i osamostaljivanja arhiva, trpio jeograničenja kako strukom, još i više politikom. No, zahvalu je svakako zaslužio. Odjel Državnog arhiva nastavlja voditi prof.Tomislav Radonić, a osim epizode “kamioni“ nema se više što reći….. Idemo dalje…… Kad sam došao u priliku / 26.09.2002. izabran za gradonačelnika grada Požege/ odmah sam na 1. sjednici Gradskog poglavarstva 14.10.2002. predložio, /jednoglasno iusvojeno/, donošenje Odluke o dodjeli zgrade i dvora 596 m2 i oranice 571 m2 u Požegi, Županijska 13 kako bi se imala gdje adekvatno smjestiti ta bogata i dragocjena povijesna građa, kao i pristupiti dogradnjiarhiva (katnica dvostruko veće korisne površine), ašto bi svakako bio i doprinos bržem osamostaljivanju Požeškog povijesnog arhiva ( Državnog arhiva u Požegi). Dobre relacije i vibracije s Ministarstvom kulture rezultirale su u svibnju 2003. /nakon 35 godina bauljanja/ ikonačnim rješenje obnove kipa Sv. Trojstva za što je Ministarstvo izdvojilo 2,8 mil kn, a kako smo državi dodijelili „Staru svilanu“ za potrebe Konzervatorskog odjela i nekadašnji vrtić„Ljubica Trifunović“zapotrebe Državnog arhiva u Požegi, postignut je i dogovor kako će Ministarstvo kulture financirati rekonstrukcije „Stare svilane“ sa 2,4 mil kuna te dogradnju Državnog arhiva u Požegi sa 2,6 mil kuna. Kip Sv. Trojstva i Konzervatorski odjel su realizirani, a za Državni arhiv u Požegi naloženo je hitno ishođenje potrebne dokumentacije koju u srpnju mjesecu 2003. Državni arhiv u Slavonskom brodu nevoljko naručuje, preuzima i Idejni projekt, a u studenom i lokacijsku dozvolu. No, krajem te godine dolazi do promjene vlasti na državnoj razini, slijedi i promjena u Ministarstvu kulture /Božo Biškupić za ministra/, pa u sinergiji s „dobrom voljom“ ravnatelja Ivana Medveda iz Državnog arhiva u Slavonskom Brodu, „opstruktivnom voljom“ ravnatelja Konzervatorskog odjela Žarka Španičeka, te „prešutnom voljom“ požeških arhivskih djelatnika pod palicom „zle maćehe“, projekt je, kao što se i moglo pretpostaviti, zaustavljen. U Požegu počinje dolaziti i ministar Biškupić, dakako uz „ zlumaćehu“, pa je tako i 2007. obilazeći Arhiv, glumatajući i hineći, iskazivao „veliku zainteresiranost“ te hitnu dogradnju i osiguranje novčanih sredstava iz Ministarstva kulture, no sve te njegove priče bile su obmanjivanje pukim i praznimobećanjima.
Polazeći od činjenice kako sve županije osim Požeško-slavonske i Krapinsko-zagorske imaju samostalnu arhivsku ustanovu, kao gradonačelnik Požege /nakon nove promjene vlasti na državnoj razini/ponovo 05.04.2012. prema Ministarstvu kulture i ministrici Andrei Zlatar Violi pokrećem inicijativu zaosnivanje javne ustanove Državni arhiv u Požegi. Cijenim kako zbog „velike zauzetosti – pitanje i čime“ tu inicijativu nije stigla prihvatiti, ali stoji činjenica kako je /promjenom vlasti u Gradu Požegi i dolaskom „barbara“ 2013./ stvar ponovo legla. Kao zastupnik u Saboru RH 2019. opetovao sam zahtjev za osnivanje javne ustanove Državni arhiv u Požegi , pa sad evo malo i nešto novije kronologije: Dana 23.10.2019. (8,30) na sastanku u Kabinetu s ministricom Ninom Obuljen Koržinek i državnim tajnicima – Krešimir Partl i Ivica Poljičak u tih sat vremena sve je odbijeno, pa i osamostaljenje požeškog arhiva, s obrazloženjem kako joj je dosta i požeške knjižnice, a da za požeški arhiv nema nikakve osnove u njenoj strategiji „Nacionalni plan razvoja arhivske djelatnosti 2020-2025“, koji uskoro ide na Vladu i temeljem koje će doći do digitalizacije i okrupnjavanja, a ne usitnjavanja arhiva…….jer kako reče: „Da ste to pročitali sve bi vam bilo jasno“ Prekinuh taj njen monolog rekavši: Pa pročitao sam i upravo zbog toga i došao ! Na temu konzervatorske devastacije po Požegi žustro je reagirala:“ Španičekje moj najbolji konzervator.“ Ustao sam i rekao: „Ako je on Vaš najbolji konzervator onda mi nemao više o čemu pričati“, i izišao iz kabineta. U Saborskom salonu 25.10.2019.(10,00) obavih dogovoreni razgovor s šefom Kluba Hdz-a Brankom Bačićem, izložio mu problem i razgovor s ministricom, na što je opsovao i Ninu i njene budalaštine oko „strategije“……… „jer da dok sve županije imaju arhiv, a i trebaju ga imati, mora imati i Požega kao povijesni grad“, te da ćerazgovarati i sa šefom i sa Ninom. To popodne stiže mi SMS – „neće biti negativnog odgovora ali treba još malo argumentacije“, Drugi dan 26.10.2019.(16,00) telefonski smo razgovarali o temi (putovao je iz Dubrovnika u Zagreb) pa me podbo: „a zašto to nisi potezao dok ste bili na vlasti i imali svoju ministricu“. Odgovorio sam, cuga je bila jače od moje inicijative…. 27.10.2019.čim sam došao u Sabor kopirahsvoju Inicijativu prema ondašnjoj ministrici Andrei Zlatar Violić (od 05.04.2012.) i s popratnim dopisom proslijedih u Ministarstvo kulture (n/r ministrice). Tog dana sreli su se Branko Bačić i Kažimir Varda i njemu uruči kopiju tog mog dopisa, na što je Bačić „poludio, nazvao ministricu izvikao se i neka meizvoli pozvati, i to razriješiti“.
Dana 29.10.2019. (14,40) nazvala me ministrica Obuljen Koržinek(014866308) i u razgovoru (15,17 min) ponovo propitivala što ja to hoću, te da ćezatražiti od Arhivskog vijeća, a i posebno podržati osnivanje Arhiva u Požegi……,“ dobit će tesamostalni arhiv ali to ne može za dva dana jer Strategija ide na Vladu za dva tjedna (14.11.) i tom strategijom svako će sjedište županije imati svoj arhiv“. Na moju opasku kako mi je prijetjedan dana iznijela sasvim drugačiji stav………. „ jako se naljutila“ jer da je ona od riječi. Izrazio sam skepsu prema tim njenim obećanjima, te spomenuo obećanja i cirkuse ministra Biškupića na što je vrlo burno reagirala: „ Nema odstupanja od onoga što ja kažem , a ministar Božo Biškupić je najbolji ministar kojeg smo ikad imali.“ Odgovorio sam joj “ možda za vas koja ste mu bila zamjenica, ali ne i za mene“. I tu je linija pukla. Dana 30.10.2019. (8,50) ispričao sam taj razgovor kolegi Vardi, na što je on nazvao (9,15) državnog tajnika Partl Krešimira i doslovce mu rekao „…nemojte se za…….., napišite taj pozitivan odgovor i uhvatite se posla………“, a slušao sam kad mu je ovaj i odgovorio: „ Dobro idem onda, što bi rekao vaš šef, delati „. Isti dan,(14,55) pristiže na mail Kluba iz Ministarstva kulture odgovor s potpisom ministriceObuljen Koržinek, a original drugi dan poštom. (u prilogu). Dana 15.05.2020. pristiže mi dopis iz Ministarstva kulture -Državni tajnik Ivica Poljičkak me izvještava, kako se,temeljem mog truda i zalaganja da Požega kao županijsko središte dobije svoj državni arhiv,obvezuju pripremiti i poduzeti sve potrebne aktivnosti za realizaciju ove vrijedne inicijative, te kako će taj moj doprinos ostati trajno zabilježen u razvoju arhivske djelatnosti i arhivske službe u Požeško-slavonskoj županiji. Izvještava i kako je 06.03.2020.ministrica posjetila Požegu i obavila razgovor s gradonačelnikom Puljašićem koji je izrazio želju za DržavnimArhivom u Požegi i bla,bla,bla, te da je Hrvatsko arhivsko vijeće 19.03.2020. održalo elektroničku sjednicu i jednoglasno podržalo moju Inicijativu (pardon, Puljašićevu ha,ha,ha) i pokrenulo proceduru osnivanja Državnog arhiva u Požegi. I tako je lažljiva Nina smjerala mene eliminirati, a sve moje odluke, sav moj trud i zalaganje kao gradonačelnika, župana i zastupnika za osamostaljenje Požeškog arhiva prišiti Puljašiću na prsa junačka. I baš je našla kome će, jer je ovaj, ne imajući pojma ni o čemu o tome „lupetao da boli“. No, još je ružnije, što se 17.01.2021(N1). ministrica licemjerno, (jer su za kriminal Puljašića znali i Nina i Vlada i županijski vrhovnik HDZ-a još i prije siječnja 2020.),neizmjerno zahvaljuje Hedlu što je otkrio kriminal Puljašića „…koji mora biti oštro osuđen,jer takve osobe bacaju sjenu na svakog tko odgovorno radi svoj posao“ Bljak ! Evo i Puljašićev biser vezano za Arhiv ……„Izrazio jespremnost osigurati prostor, bilo da se na gradskom zemljištu gradi nova zgrada ili da se adaptira jednaod postojećih u vlasništvu grada“ ( Bože siđi i vidi !…Pa prostor – zemljište i zgrada već su davne 2002. osigurani i dani na korištenje, ali ne i u vlasništvo – sve dok je požeška arhiva pod Slavonskim Brodom – da ne munu imovinu). Isto sam postupio kao i sa zgradom Veleučilišta, jer svi smo svjedoci kako nam je Osijek, zbog najblaže rečeno mutnih interesa požeško-osječkih bajokana, mazno’zgradu Studentskog doma, vinograde, moderni vinski podrum i opremu (ali ne i zgradu Veleučilišta – to smo dali samo na korištenje – ne i u vlasništvo,iako mi je ondašnji dekan Mađar mazno i stalno sjedio na glavi). I na kraju Državni tajnik izražavai žalost što su mjere za sprječavanje širenja COVID-19 utjecale i utječu na dinamiku same realizacije, ali i da je slijedeći korak definitivno Uredba o osnivanju Državnog arhiva u Požegi koju donosi Vlada Republike Hrvatske. Uredbu je donesena 06.06.2024.
Na krajukrajeva…..
Očito, „ministrica kulture“ Obuljen Koržinek brzo je odustala od svoje „strategije smanjenja i okrupnjavanja, a ne usitnjavanja arhiva“, te i evo, napokon, nakon 58 godina “, vraća se Državni arhiv u Požegu. Time se priča polako i završava………,na 2002. godine dodijeljenimparcelama – k.č.br. 2124 kuća i dvor površine 596 m2 i – k.č.br. 2125 oranica površine 571 m2 upisanima u z.k.ul. 4262 k.o. Požega danas se na mjestu dotadašnje zgrade Arhive gradi nove zgrada Požeškog povijesnog arhiva (dug iz 2003.godine – trenutno ga zovu Državni arhiv u Požegi) površine 1700 m2, koja se u potpunosti financira sredstvima EU fondova iz Mehanizma za oporavak i otpornost u okviru Nacionalnog plana oporavka i otpornosti (NPOO), ukupne vrijednosti investicije 35.173.630,23 eura. I već uobičajeno, evo ponešto i priloga……….
Zdravko Ronko
