„Branka“ je posljednje završeno Šenoino djelo. I u ovom romanu izriče, po tko zna koji put,
poruku svom hrvatskom narodu poput one svima poznate „Oj, budi svoj!“ koja ga je pratila kao
životni moto od ranog djetinjstva do smrti. Također upozorava kako je potrebno nastaviti dalje s
borbom što se tiče kulturnog, ali i političkog života započetom u doba Ilirskog preporoda, ali u
mnogim segmentima koja traje i danas.
Šenoa (Schöynohe, Schenoha, Schönoa) već kao jedanaestogodišnjak odbija govoriti njemačkim
jezikom kojim se govori u obitelji. Otac ga šalje iz Zagreba, ali mladi Šenoa ostaje pri svom stavu
zbog čeka i kasnije po povratku u Zagreb ponovno radi u nesuglasju s okruženjem. No upoznaje
istomišljenike, a osobit poticaj dobiva kroz prijateljstvo sa Ljudevitom Gajem koji potiče Šenoin
domoljubni zanos. Čitajući hrvatske književnike i imajući uvid u stanje u društvu aktivan je na
svim područjima te izdaje brojne članke, feljtone, pjesme, kritike, pripovijesti… Godine 1871.
objavljuje prvi hrvatski moderni roman „Zlatarovo zlato“ u časopisu „Vienac“ (danas „Vijenac“
književni list Matice hrvatske za umjetnost kulturu i znanost), a nedugo potom postaje i glavnim
urednikom.
Postavivši standarde izvrsnosti „Vienac“ dobiva sve više pretplatnika širom domovine,
tim više jer je sav Šenoin književni rad usmjeren potiskivanju njemačke književnosti i
tuđinskog duha te za okupljanjem domaćih književnika. No uz probrane pisce, Šenoa rado čita
mlade hrvatske autore i otvara im vrata u svijet književnog stvaralaštva. Za književnike je smatrao
da svoj poziv moraju shvatiti krajnje ozbiljno i da njime moraju biti u službi domovine. Kako je
govorio i pisao tako je i djelovao – cijeloga života! Naime, iako već narušenog zdravlja kao
gradski senator, uslijed velikog potresa u Zagrebu 1880. godine., svakodnevno obilazi ruševine,
popisuje štetu, zbrinjava ranjene. Zdravstveno stanje mu se pogoršava te umire s tek navršene 44.
godine.
Period u hrvatskoj književnosti od najplodnijeg djelovanja do smrti 1881. zasluženo nosi naziv
Šenoino doba.
Uvidom u sažeti životopis Augusta Šenoe želimo približiti čitaocu potrebu za poznavanjem
povijesti hrvatskog naroda, u ovom primjeru jezika i književnosti te utjecaj koji su književnici
imali u prošlosti na formiranje nacionalnog identiteta i održanje istoga u protuhrvatskom
društvu. Također, nastojimo potaći čitanje domaćih autora te poticaj za upustiti se u avanturu
pisanja osobno.
Cilj ovog natječaja je da mladi prepoznaju snagu domoljubnog duha kakav je imao Šenoa (iako
Hrvat tek rođenjem, otac Nijemac, majka Slovakinja), a čitajući istoimeni roman, snagu i
ustrajnost njegove junakinje Branke, da ove vrijednosti, u današnje vrijeme i doba bliske
povijesti nastanka hrvatske države, prepoznaju u osobi iz svojega okruženja te o njoj načine
zapis koji će biti vrednovan a zaslužni i nagrađeni.
„Sto puta vidimo forme, ne vidimo duha, sto puta čujemo nejasan glas, ali ne čujemo čisto
zvonce, srce.“
„Tko su ti ljudi, šta su? Uzmimo da dođe koji stranac… Reci mi po duši bi li taj čovjek po
govoru ovih ljudi znao u kojoj je zemlji, među kojim narodom?“
„… Meni je učiteljsko zvanje ideal moga života, jer uopće držim da je lijepo, da je uzvišeno, da je
dapače dužnost svakog krštenog stvora da ne radi samo za sebe nego za opće dobro.“
„Reče, među ostalim, da su škole neoborivi temelji narodne slobode, a učitelji da smo apostoli
svjetla… jer dičnije zadaće ne može biti za Hrvaticu nego širiti svjetlo, uljudnost i znanje među
pukom.!
(Citati iz Branke)
Tekst i foto: Irena Kalan
