Na dan 25. obljetnice uspostave Požeške biskupije i ređenja biskupa Antuna
Škvorčevića, 27. rujna 2022. godine, u Dvorani sv. Terezije u Požegi priređena je svečanost
na kojoj su bili nazočni predstavnici crkvenog i društvenog života grada Požege i okolice.
Među uzvanicima bili su kanonici Stolnog kaptola, svećenici gradskih župa i iz župa
Katedralnog arhiđakonata, saborski zastupnici, predstavnici Požeško-slavonske županije na
čelu sa županicom Antonijom Jozić te grada Požege predvođeni gradonačelnikom Željkom
Glavićem.
Program je započeo scenskim prikazom učenika Katoličke gimnazije u Požegi pod
vodstvom prof. Marijane Čorluka „Dvadeset i pet godina Požeške biskupije u slici i riječi“, u
kojem su učenici predstavili osnutak, uspostavu i glavne događaje tijekom navedenog
vremena, popraćeno čitanjem dijela Apostolskog pisma pape Ivana Pavla o osnutku Požeške
biskupije i Apostolskog pisma o biskupskom imenovanju Antuna Škvorčevića te ulomka iz
homilije kardinala Franje Kuharića i nastupnog govora biskupa Antuna prigodom njegova
biskupskog ređenja.
Scenski prikaz završio je geslom „Krist danas i uvijeke“, koje je za
desetu obljetnicu Požeške biskupije skladao Valentino Miserachs, onodobni ravnatelj
Papinskog instituta za svetu glazbu u Rimu a otpjevao ga je sekstet učenika Glazbene škole
Požega pod ravnanjem Marije Ticl. Zatim je prepošt požeškoga Stolnog kaptola Ivica Žuljević
u ime domaćina pozdravio sve prisutne, čestitavši svima navedenu obljetnicu Biskupije a
biskupu Antunu njegova biskupskog ređenja. Napomenuo je kako je nemoguće ukratko
sabrati u riječ sav tijek i dinamizam života požeške mjesne Crkve u proteklih 25 godina,
istaknuvši da je on bio pokretački i da je oblikovao više pastoralnih ustanova, uključivši
brojne vjernike da sudjeluju u “preslavnom djelu evangelizacije”. Poželio je da Biskupija po
zagovoru svoga zaštitnika sv. Lovre, zaštitnice Katedrale sv. Terezije, te svoga utemeljitelja
sv. Ivana Pavla II., nastavi svoje evanđeosko služenje.
U prigodnoj riječi požeški gradonačelnik Željko Glavić spomenuo je kako je Požega u
svojoj osmostoljetnoj povijesti doživjela brojne radosne trenutka, među kojima posebno
mjesto ima uspostava Požeške biskupije, na čemu je zahvalio njezinom utemeljitelju sv. Ivanu
Pavlu II. Dodao je kako je grad Požega, ali i cijelo područje Požeške biskupije time
obogaćeno na duhovnom, kulturnom, odgojno-obrazovnom, karitativnom i drugim
područjima. Gradonačelnik je zaključio kako Požega od prije 25 godina i danas nije ista, nego
je bogatija za djela kojima moramo na prvom mjestu zahvaliti Bogu, a onda požeškom
biskupu Antunu Škvorčeviću.
Biskup Antun je u svom nastupu kazao: »Upućujem osobno i u ime Biskupije
slavljenice bratski pozdrav i srdačnu čestitku svima vama koji ste smatrali vrijednim biti
danas dionici svečanosti srebrnog jubileja požeške mjesne Crkve: svećenicima na čelu s
članovima Stolnog kaptola i djelatnicima Biskupskog ordinarijata, redovnicima i
redovnicama, vjeroučiteljima i bogoslovima, saborskim zastupnicima, požeško-slavonskoj
županici, požeškom gradonačelniku, djelatnicima i učenicima Katoličke gimnazije u Požegi,
napose pak cijenjenim piscima, izdavačima i predstavljačima monografije „Požeška
Katedrala“.
Još odzvanjaju u nama riječi Apostolskog pisma pape Ivana Pavla II. kojim je
osnovao Požešku biskupiju i nižu se prizori radosti i ponosa s velebnog skupa u Požegi, 27.
rujna 1997. kada je brojnim vjernicima proglašeno Papino Apostolsko pismo i zaređen prvi
biskup, te na taj način započela svoj povijesni hod nova partikularna Crkva pod geslom „Krist
danas i uvijeke!“ Slavlje je potom preraslo u organizirano djelovanje, izgrađivanje svijesti o
zajedničkom poslanju svećenika i drugih vjernika mlade Biskupije s ciljem da „preslavno
djelo evangelizacije“ po zamisli utemeljitelja sv. Ivana Pavla II. bude ostvarivano novom
snagom.
Želio bih zajedno s vama, dragi sudionici ove svečanosti, zahvaliti Isusu Kristu, što
nas po svojoj živoj prisutnosti u požeškoj mjesnoj Crkvi uvjerava kako usred naših ljudskih
nemoći nismo sami na putu, i da će naš hod snagom njegove ljubavi stići k cilju, koji je on
osigurao svojom mukom, smrći i uskrsnućem. Zahvaliti bih želio svećenicima, redovnicima i
redovnicama, vjeroučiteljima, tolikim jednostavnim vjerničkim dušama, koje u svojoj bračnoj,
obiteljskoj, mladenačkoj, društvenoj, radničkoj, patničkoj, bolničkoj, staračkoj svakodnevici
svjedoče svoju pripadnost Isusu Kristu u njegovoj Crkvi, u svojoj Požeškoj biskupiji,
potvrđujući koliko ga vole i u njemu svu braću ljude. Trudili smo se tijekom 25 godina naše
mjesne Crkve činiti ono što smo prepoznavali svojom evanđeoskom zadaćom, osluškujući što
nam Duh govori u suvremenom svijetu, napose po općoj Crkvi i služenju nasljednika sv. Petra
u Rimu. Svraćajući svoj pogled na proteklo vrijeme, spoznajemo među ostalim kako nismo
uspjeli učiniti sve ono što je bilo moguće, te danas s pouzdanjem molimo Gospodina da nam
bude milosrdan i oprosti propuste.
Dragi sudionici ove svečanosti! Različite su i brojne pastoralne inicijative kojima je
Požeška biskupija nastojala odgovoriti na povjerene zadaće. O njima će zacijelo biti riječi u
drugim prigodama i na drugim razinama. No, u ovom trenutku spomenuo bih biskupijsku
evangelizacijsku zauzetost napose na području kulture, među ostalim i tiskovnim putem. Od
najnovijih djela koja je Požeška biskupija izdala na svjetlo dana prigodom svoje 25. obljetnice
postojanja valja spomenuti malu monografiju Svetište Gospe Voćinske i Katedrala sv. Terezije
u Požegi, napose veliku stručnu monografiju Požeška Katedrala u su-izdanju s Institutom za
povijest umjetnosti i ArTresorom iz Zagreba. Značajan je kulturni događaj predstavljanje
javnosti navedenog djela upravo danas, 27. rujna 2022. kada se spominjemo 25. obljetnice
uspostave Požeške biskupije i uzdignuća požeške crkve sv. Terezije na dostojanstvo Katedrale
te svetkovine Obljetnice posvete Katedrale. Pred nama je knjiga u kojoj više autora podastire
javnosti dragocjene podatke o požeškoj Katedrali sv. Terezije, provjerene znanstvenim
istraživanjem, uspoređene sa sličnim zdanjima u srednjoeuropskom kulturnom krugu, kojem
ta izvanredno uspjela sakralna građevina pripada. Prelistavajući knjigu od 515 stranica,
čitatelj na svoj način postaje dionikom snažnih nastojanja u gradu Požegi sredinom 18.
stoljeća da se nakon oslobođenja od Osmanlija uhvati korak s europskim kulturnim tokovima,
među ostalim i po izgradnji župne crkve, današnje Katedrale.
Knjigu će predstaviti vrsni stručnjaci: akademkinja Željka Čorak, profesorica dr. sc.
Sanja Cvetnić te urednica i tekstopisac dr. sc. Katarina Horvat-Levaj, ravnateljica Instituta za
povijest umjetnosti u Zagrebu. Meni preostaje draga dužnost da izrazim duboku zahvalnost
svima onima koji su uložili u ovu knjigu svoju stručnost, mar, veliki istražiteljski žar i
požrtvovnost, kako bi nam podarili tiskovinu koja nije bilo kakav zapis, nego „spomenik“
graditeljski veoma vrijednog zdanja požeške Katedrale, kako je ustvrdila akademkinja Čorak,
ali i više od toga.
Na ono što je „više“ u spomenutoj monografiji upućuje nas prorok Ezekijel kad bilježi
da mu je sam Bog rekao neka proguta knjigu, svitak Zakona i Proroka: „Sine čovječji, (…)
pojedi taj svitak te idi propovijedaj domu Izraelovu.“ Dodaje Ezekijel: „I pojedoh ga, i bijaše
mi u ustima sladak kao med.“ (Ez 3,1-3). Posljednji spis Novoga zavjeta, Knjiga otkrivenja sv.
Ivana apostola navedenom Ezekijelovu tekstu daje određeni smisao usred prijetnja
dramatičnih povijesnih i kozmičkih zbivanja te on progovara o knjižici koju u tim vremenima
treba progutati, pišući: „I glas što ga začuh s neba opet prozbori sa mnom: ‘Idi, uzmi otvorenu
knjigu iz ruke anđela što stoji na moru i na zemlji!’ Pristupim k anđelu i zamolim ga da mi
dade knjižicu. A on će mi: ‘Uzmi je i progutaj! Zagorčit će ti utrobu, ali će ti u ustima biti
slatka kao med.’ Uzeh knjižicu iz ruke anđelove i progutah je. I bijaše mi u ustima kao med
slatka, ali kad je progutah, zagorči mi utrobu. I rečeno mi je: ‘Treba da ponovno prorokuješ
proti pucima i narodima i kraljevima mnogim!’“ (Otkr 10, 8-11).
Činjenica da se Bog i anđeli bave knjigom te uvjeravaju čovjeka da s njom trebaju
nešto započeti u vremenima teškim, progutati je, zacijelo može biti proročki odgovor i za naša
izgubljena vremena. To se odnosi ponajprije na svetopisamsku riječ, u koju je utkana mudrost
oduvijek, dar Božji onima koji su je od njega tražili, da je čitajući gutaju, njome se nahrane i
po njoj djeluju. Zajedno Bog i čovjek, anđeli i ljudi! Poučio nas je sam Gospodin Isus da u
konačnici čovjek ne živi samo o kruhu, nego od svake riječi što izlazi iz Božjih usta. Hoće li
naraštaj koji gubi okus pisane riječi, hranjen digitalnom, neosobnom i nerijetko slabom
riječju, ostajući gladna duha, moći oblikovati svoje postojanje na mjeru Božjega Duha koji
progovara u njegovoj riječi? Hoće li civilizacija pisane riječi i knjige ustuknuti i dati mjesto
nemoćnoj riječi, polazištu i temelju za ne-mudra samo-uništavajuća civilizacijska
opredjeljenja? Složiti nam se s boemski točno procijenjenom potrebom Tina Ujevića u
njegovoj „Svakidašnjoj jadikovci“: „Jer meni treba moćna riječ!“
Poštovani sudionici ove svečanosti! To je ona moćna riječ, kako piše Ivan evanđelist,
koja „bijaše na početku“, „po kojoj je sve stvoreno“, koja je u Isusu Kristu postala tijelom, i u
tijelu njegovu razapetu na križu slomila moć zla i smrti, ispisala „Knjigu života“. „In
principio erat Verbum! Iskoni be Slovo! U početku bijaše riječ“ – a na kraju „knjiga sa sedam
pečata“, što ju je otvorio Jaganjac, čija je krv oprala svu nemoć zla i smrti i ispisala pobjedu
za vječnost. To je ono što slavimo u Katedrali, i to postajemo u svakoj crkvi u čijem je
središtu oltar, žrtvenik, a na njemu prikazuje žrtvu svoje ljubavi Onaj koji je pobijedio smrt, i
postao početnikom novoga života, izgrađuje zajedništvo Crkve, predznak i predokus onoga
što još trebamo biti u vječnosti: zajedništvo ljubavi zauvijek u zajedništvu Oca i Sina i Duha
Svetoga. Na taj način moćna Božja Riječ ostvaruje puninu, konačnost u kojoj ćemo po tvrdnji
sv. Augustina biti dionici „kraja bez kraja“. To je punina ljubavi, Bog naša sudbina i punina
zauvijek.
Dragi sudionici ove svečanosti! Usuđujem se kazati da riječ u slovu i slici, zabilježena
u monografiji „Požeška Katedrala“, služi Isusovoj, Tinovoj, našoj civilizaciji moćne riječi
koja izgrađuje duh i osposobljuje za neprolazni život. Naime, riječ i slika u spomenutoj
monografiji ima moć ispuniti ne samo naša usta slatkoćom, nego nam nahraniti duh
izvanredno vrijednim uvidima u dimenzije onostranosti, koje sakralna baština požeške
Katedrale sadrži, a autori nam ih monografije znanstvenom akribijom predstavljaju. Stoga
treba uzeti u ruke i ovu knjigu te po naputku novozavjetnog vidioca Ivana „otvoriti pečate
njezine“ (Otk 5,9) znatiželjnim čitanjem, štoviše gutanjem, da bi nam duh bio ishranjen
duhovnim dimenzijama, očitovanima na zdanju požeške Katedrale i njezine opreme, a napose
slavljima svetih otajstava. Želja mi je da se u svakom čitatelju ove knjige ostvari spomenuto
starozavjetno i novozavjetno proroštvo o progutanoj knjizi.«
Zatim je uslijedilo predstavljanje monografije „Požeška katedrala“. Dr. Katarina
Horvat Levaj, ravnateljica Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu istaknula je da je Antun
Škvorčević već ranije surađivao s Institutom za povijest umjetnosti u Zagrebu a 1994. godine
bio predsjednik Organizacijskog odbora Zagrebačke nadbiskupije prigodom izložbe „Sveti
trag“ o 900. obljetnici Nadbiskupije i njene kulturne baštine, te time promaknuo povezanost
Crkve i kulture, Nadbiskupije i Instituta. Kazala je kako je njegov osjećaj za sakralnu i
kulturnu baštinu došao još više do izražaja nakon njegova ređenja za prvoga biskupa nove
Požeške biskupije. To se napose očitovalo u obnovi požeške crkve sv. Lovre, zgradi Kolegije
koja je postala biskupijsko sjedište, u obnovi razorene crkve u Voćinu, posebno dotadašnje
crkve sv. Terezije koja je prigodom osnutka Biskupije uzdignuta na dostojanstvo katedrale.
Pripomenula je kako se nada da su stručnjaci koji su radili na izradi monografije „Požeška
Katedrala“ uspjeli riječima i slikom cjelovito prikazati njenu povijesno-kulturnu vrijednost i
sabrana umjetnička djela pod njezinim svodom.
Dr. Sanja Cvetnić s Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu
čestitala je obljetnicu Biskupije i kazala kako je za razumijevanje kasnoantičkih i
srednjovjekovnih katedrala potrebno proučiti sav onaj prostor i građevine koje ju okružuju, te
da je u tom smislu i požeška Katedrala ponajprije istražena, vrednovana, obnovljena u svom
izvornom stanju te opisana u monografiji. Podsjetila je kako biskup Antun u proslovu
monografije spominje da je zagrebački biskup Franjo Thauszy, prije nego što je položio
kamen temeljac za župnu crkvu sv. Terezije u Požegi, osnovao ustanove poput Sjemeništa i
Akademije za izobrazbu svećenika, upravno tijelo „Subalterni konzistorij“ za slavonski dio
svoje Biskupije, i – pripomogavši na taj način prostore koji su bili pod osmanlijskom vlašću
uključiti u bansku Hrvatsku – postavio temelje za osnutak biskupije u Požegi.
Istaknula je da je to bilo moguće jer je Thauszy djelovao u okviru ustanove, tj. Crkve koja je u svom
kontinuitetu vodila brigu o hrvatskim interesima. Dodala je kako je važno prisjetiti se koliko
je Crkva bila presudna za hrvatsku povijest. Zatim je prof. Cvetnić predstavila pojedine
cjeline iz monografije i na kraju čestitala svima koji su sudjelovali u njezinoj izradi, napose
autorima tekstova predvođenima biskupom Antunom.
Akademkinja Željka Čorak rekla je kako je ova knjiga svjedočanstvo težnje da se
memoriji dadne dostojno mjesto koje će ostati budućim naraštajima. „Moguće je da nestane
spomenik od mjedi, ali ono što traje jest pretvaranje djela u riječi. Brojna biskupijska izdanja
svjedočit će kroz budućnost jako dugo ono što je ostvareno“, istaknula je akademkinja.
Spomenula je kako u Hrvatskoj ima biskupija koje postoje puno više godina nego Požeška
biskupija sa svojih četvrt stoljeća, ali da se ona za razliku od njih ponosi brojnim ostvarenjima
i „verbalnim spomenicima“. Podsjetila je kako je nekoliko hrvatskih umjetnika koji su
sudjelovali u uređenju inventara Katedrale otišli u „bolji svijet“, među kojima je Šime Vulas i
Đuro Seder, a svi oni ostaju trajno zapisani u monografiji „Požeška katedrala“.
Osvrnula se zatim na pojedina poglavlja monografije, naglasivši kako je uključivanje umjetnosti 20.
stoljeća u katedralni prostor bio hrabar potez biskupa Antuna Škvorčevića, kojim je srtno
povezao dragocjenu sakralnu baštinu sa suvremenom umjetnošću. To je izraz visokih težnji po
kojima su najbolji hrvatski umjetnici ušli u prostor baroka, kao što su djela Marije Ujević,
Kuzme Kovačića, Đure Sedera i Šime Vulasa. Zaključila je da je to sve bilo moguće znanjem
i djelom biskupa Antuna.
Svečanost je svojim muziciranjem obogatio sekstet učenika Glazbene škole Požega i
njihova profesorica Marija Ticl solističkim pjevanjem skladbi sakralnog sadržaja, uz klavirsku
pratnju Elizabete Marjanović. Program je nastavljen prijemom koji je za uzvanike priredio
biskup Antun u prostorima Doma pape Ivana Pavla II.
