U vremenu kada se sve više govori o inkluziji, jednakosti i dostupnosti javnih prostora za sve građane, nevjerojatno je da se i dalje događaju situacije koje osobe s invaliditetom stavljaju u položaj diskriminacije. Upravo takvu priču podijelila je majka jednog maturanta iz Požege, čije iskustvo otvara ozbiljna pitanja o funkcionalnosti i odgovornosti novoobnovljenih javnih institucija.
Naime, riječ je o posjetu učenika gimnazije Gradskom muzeju Požega, muzeju koji je podsjetimo svečano otvoren 1. lipnja 2024. godine nakon temeljite obnove u sklopu projekta Požeške bolte. Tada je javnosti predstavljena moderna zgrada s interaktivnim stalnim postavom i Centrom za posjetitelje, projekt koji je trebao simbolizirati napredak i otvorenost kulture prema svima. No stvarnost je, čini se, potpuno drugačija.
Majka maturanta poslala je fotografiju na kojoj se jasno vidi kako njegovi razredni kolege ulaze u muzej, dok on ostaje ispred ulaza. Razlog? Dvije stepenice koje onemogućuju ulazak osobama u invalidskim kolicima. Dok drugi učenici odlaze u razgledavanje, on ostaje vani.
Do sada je, kako navodi majka, u muzej ulazio na bočni ulaz koji je bio pristupačan za kolica. Međutim, taj je ulaz trenutno zatvoren zbog radova. No problem tu ne prestaje čak i kada bi ušao kroz taj ulaz, cijeli muzej nije moguće obići jer se na određenim dijelovima unutrašnjosti također nalaze stepenice.
Postavlja se logično pitanje, kako je moguće da javna ustanova koja je potpuno obnovljena i otvorena prije manje od dvije godine nije prilagođena osobama sa smanjenom pokretljivošću?
U 2026. godini takvi propusti ne mogu se opravdati. Pristupačnost nije luksuz niti dodatna opcija, ona je osnovno pravo. Javne ustanove, posebno one koje se financiraju javnim novcem, imaju obvezu omogućiti jednak pristup svima.
Ova situacija otvara i šire pitanje odgovornosti. Tko je projektirao zgradu? Tko je odobrio projekt? Tko je nadzirao radove i na kraju dao dozvolu da se objekt otvori za javnost? I zašto nitko ne odgovara kada se pokaže da osnovni standardi pristupačnosti nisu ispunjeni?
Za učenika koji je trebao s razredom posjetiti muzej, ovo nije samo tehnički problem arhitekture. Ovo je poruka da nije jednako uključen kao njegovi vršnjaci. I upravo je to ono što najviše zabrinjava, jer ako ni nova zgrada muzeja koja bi trebala predstavljati napredak i razvoj grada nije prilagođena osobama s invaliditetom, kakvu poruku šaljemo društvu?
Možda je vrijeme da nadležni, umjesto svečanih govora i promotivnih objava, sami prođu “obilazak” muzeja. Ali ovaj put u invalidskim kolicima. Tada bi možda jasnije vidjeli problem koji za neke građane nije pitanje komfora, nego osnovnog dostojanstva.
