Na svetkovinu Svih Svetih, 1. studenog 2022. biskup Antun Škvorčević predvodio je
središnje euharistijsko slavlje na groblju Sv. Ilije u Požegi. Pozdravljajući nazočne svećenike
iz biskupijskih središnjih ustanova i župa grada Požege, sestre redovnice i druge vjernike,
biskup je rekao da nas svetkovina Svih Svetih podsjeća da smo na zemlji samo prolaznici, ali
da postoji zajedništvo pobjedničke ljubavi koje Bog ovdje okuplja za vječnost, te mu za to
želimo zahvaliti. Dodao je da osjetljivošću ljubavi pristupamo i preminulima, naglasivši da to
ne činimo tek našim nemoćnim osjećajima, nego ih promatramo vjerom koja u Isusu Kristu
prepoznaje njihovu konačnu sudbinu, napose onih koji su u svetom krštenju bili obilježeni
njegovim pečatom.
U homiliji biskup je kazao da ovog trenutka gledajući s oltarnog prostora požešku
industrijsku zonu i dalekovod električne energije koji prelazi preko groblja razmišlja kako
čovjek na zemlji nastoji svojim mogućnostima izgraditi određeni svijet, zapitavši se je li mi
pripadamo njemu, ili nekoj drugoj stvarnosti. Smrt nam kaže kako ovaj svijet nije naša
konačna postojbina, i upućuje nas na drugu obalu našeg postojanja, ustvrdio je biskup.
Podsjetio je da živimo u vremenu interneta i drugih digitalnih medija posredstvom kojih
odlazimo u virtualni svijet, istaknuvši kako je i to znak da želimo doprijeti do stvarnosti koja
nadilazi naše ovozemaljske mogućnosti.
Biskup se prisjetio kako je prije nekog vremena bila popularna pjesma Kiće Slabinca
»Tri slatke riječi« u kojoj on pjeva: »Tri slatke riječi: „Ja te volim“, / nek’ dan ispune tvoj! /
Te tri slatke riječi: „Ja te volim“, / to sve je što mogu da dam«. Povezao je to s drugim
naviještenim čitanjem iz Prve Ivanove poslanice ustvrdivši da je Bog svima nama na svoj
način uputio spomenute tri slatke riječi, kad nam je u Sinu svome Isusu Kristu darovao veliku
svoju ljubav, omogućivši da se zovemo i budemo njegova djeca. Ta ljubav je Božja energija,
koja za razliku od električne energije s dalekovoda ne prelazi tek preko naših groblja, nego je
utisnuta u samu granicu našeg postojanja koja se zove smrt, ustvrdio je biskup. Naglasio je
kako su te tri slatke riječi „Ja te volim“, koje je Bog izgovorio u Isusu Kristu ostale do danas
velika nada, i da se onaj »tko ima tu nadu u njemu« – po tvrdnji sv. Ivana – »čisti kao što je on
čist«. Kazao je da bismo se danas na groblju željeli očistiti baš čistoćom nade koja je
utemeljena u Božjoj ljubavi.
Polazeći od naviještenog evanđelja istaknuo je kako nam je Isus u blaženstvima
izgovorio još „osam slatkih riječi“, osam blaženstava, koja predstavljaju način na koji
postajemo dionici Božjega svijeta u kojem pobjeđuje njegova ljubav u svojoj konačnosti i
punini smisla. Kazao je da se »Isus poput Mojsija uspeo na novo brdo Sinaj, da bi svojim
učenicima dao konačnu i savršenu Toru – Zakon, koji sadrži bitne sastavnice kršćanske
egzistencije. »Po Isusu potrebno je ponajprije biti siromašan duhom, srcem, biti u duhovnom
stanju „siromaha Jahvinih“, koji su daleko od očaja i od ravnodušnog fatalizma, ali daleko i
od oholosti koja se uzda samo u ekonomsku, političku i vojnu snagu. To su oni koje Pavao
naziva „pravedni iz vjere“ te su istinski građani Kraljevstva Božjega već ovdje na zemlji a
konačno u vječnosti.
Blaženi su i oni koji plaču. „Plač proglašen „blaženim“ vlastitost je onih koji misleći
na svoje zlo i ono koje su drugi počinili, plaču ali bez očaja, dapače s pouzdanjem iščekuju
obećanu utjehu, kada će sam Bog „otrti svaku suzu s njihovih očiju“ (Otk 21,4).
Krotki koji će baštiniti zemlju, po shvaćanju Psalmiste (Ps 37), suprotnost su oholima,
nasilnima i sebičnima, osobe su poput evanđeoskog Isusa „krotka i ponizna srca“ (Mt 11,29).
Oni koji se pouzdaju u Boga, premda se nalaze u egzistencijalnoj drami, ljudi su koji se ne
umaraju djelovati za pravedniji svijet, oni ne razoružavaju, nego se nenasilno bore za jedan
novi svijet kako su to činili Franjo Asiški, Martin Luther King, Mahatma Gandhi i toliki drugi
poznati i nepoznati izričiti ili „anonimni“ kršćani.
Glad i žeđ pravednosti nadilazi ali i uključuju socijalnu dimenziju gladi i žeđi. Naime,
biblijska pravednost je ponajprije Božje ponašanje koje želi u povijesti zacrtati novi i savršeni
red odnosâ. „Pravednik“ je čovjek koji se otvara tom božanskom projektu i postaje njegov
strastveni suradnik u ljubavi i pravednosti.
Biblijsko milosrđe nije samo suosjećanje i samilost nego ponajprije praštanje,
zauzetost ljubavi, velikodušnost u obdarivanju drugih, pažnja za siromašnoga, dapače to je
gotovo „utrobna“ Božja kvaliteta (hebrejska riječ aludira na majčinsku ljubav). U „milosrđe“
je sabran dakle sav aktivni naboj fantazije onoga koji ljubi i zna pronaći način da čini dobro
na sliku kreativnog i srdačnog milosrđa Oca nebeskog i Krista.
Čistoća koju traži Isus, nije ona izvanjska ili samo seksualna, nego se nalazi na
egzistencijalnoj crti Psalma 24 („srce“). Isus proglašava da će „moći Boga gledati“, to jest biti
u intimnom zajedništvu s njime, onaj tko ga traži na iskren način, sa „srcem“ a ne samo
formalno i ritualno: Židov ili Grk, svećenik ili laik, muškarac ili žena, oženjen ili neoženjen,
raskajan grješnik ili nevin. Svi će moći promatrati ono lice koje je Mojsiju bilo zastrto jer će
upirati svoje oči na Isusa čovjeka i Sina Božjega.
„Traži mir i idi za njim“ potiče Psalmist (34,15). Mir je mesijanski shalom koji
uključuje radost, zajednicu, srdačno i djelatno prijateljstvo, blagostanje, socijalnu založenost,
savez s Bogom. Tko se trudi oko toga mira bit će „sin Božji“ kao prvorođeni Sin, „knez mira“
(Iz 9,2-6) i „naš mir“ (Ef 2,11). Međutim, to je tako ozbiljan i zahtijevan mir da stavlja u krizu
obitelj i društvo: „Nisam došao donijeti mir nego mač“, uzviknuo je Isus u Mt 10,34.
Posljednja dva blaženstva imaju zajedničku temu progonstvo, i ocrtavaju kršćanina
kao čovjeka bačena u vrtlog povijesnih sukoba, svjesna da je i on kao Učitelj „kamen
spoticanja“. I u ovoj posljednjoj etapi svetosti ostvaruje se puno i posvemašnje prianjanje uz
Krista u nošenju križa s njime sve do smrti.«
Biskup je zaključno ustvrdio da nas Isus s navedenih „osam riječi“, svojih osam
blaženstava uvjerava kako postoji Božji svijet, i da po njegovu milosrđu i vjeri djelotvornoj
ljubavlju možemo u njega ući. Pozvao je sudionike slavlja neka nikad ne zaborave na tu
mogućnost, i ne troše energije u ono što ćemo na koncu ostaviti na ovom svijetu, nego da
poput tolikih svetaca usvajaju na zemlji Isusov stil života, te nakon smrti postanu dionici
punine postojanja. Također ih je pozvao da se obnove u vjeri kako njihova preminula braća i
sestre smrću nisu nestali niti su izgubljeni, kako neki ovih dana u to uvjeravaju sebe i druge,
jer je Isusova moćna ljubav jača od smrti omogućila da i oni budu pobjednici. Neka se raduju
što su oni odlaskom s ovoga svijeta odložili prolaznost i smrtnost, oslobodili se nevolja i ušli
u puninu života s uskrslim Isusom Kristom.
Pri svršetku svetog slavlja biskup je prevodio molitvu odrješenja za pokojne koji
počivaju na požeškom groblju sv. Ilije te na drugim grobljima, napose za hrvatske branitelje
koji su svoje živote položili za slobodu naše domovine. Nakon otpjevane pjesme „Kraljice
neba raduj se“, biskup je – primijetivši da je nakon zalaska sunca na groblju postalo hladnije –
pozvao sudionike slavlja neka ne dopuste da na grobovima njihovih pokojnih zađe sunce
topline njihove vjerničke ljubavi, nego da se kroz trajnu molitvenu povezanost s njima
utvrđuju u svom kršćanskom identitetu i vjeri u uskrsnuće od mrtvih. Zahvalio je što su
slaveći svetu misu na najbolji se način spomenuli svoje preminule braće i sestara. Pozvao ih je
da i sutrašnji Dušni dan učine lijepim tako što će svojom sabranošću i molitvom biti blizu
našim preminulima.
